Predstavljena knjiga Joze Klarića „Bitka za život“
U dvorani Nazaret župe Navještenje BDM, u Velikoj Gorici, održano je predstavljanje prve knjige hrvatskog branitelja Joze Klarića Klaje, oboljelog od PTSP-a i Parkinsonove bolesti.
Knjiga je autobiografska i nosi znakovit naslov „Bitka za život“, a podijeljena je u pet poglavlja i satkana je od više kratkih priča u kojima autor na vrlo emotivan način opisuje sva životna razdoblja, gdje su posebno teška vremena bila kada se u krvi stvarala hrvatska država. Program je vodio umjetnik riječi, Božo Barun koji je na gotovo poetski način približio autora nazočnima što je izmamilo Jozine suze i dotaklo mnoga srca. Dijelove Jozine knjige recitirala je Zorica Gregurić, hrvatska ratnica, naglasivši kako je pred nama pravi „domoljubni priručnik“ kojeg je morala pročitati dvaput.
Jozine priče s ratišta opisane su iz kuta malog čovjeka, čistog srca i prepuna ideala koji se otrgnut iz sigurnosti djetinjstva odjednom suočava s ruletom smrti koji je nemilosrdno odnosio nevine živote njegovih suboraca. U to vrijeme krvarila je cijela domovina i mnoge su majke bile zavijene u crno. Jozo je rat preživio, ali više nikada nije bio isti čovjek. Mislio je, rane će zacijeliti, osmijeh će se vratiti ispaćenom narodu i pravda će konačno doći na svoje. Na njegovu žalost, rane su teško zacjeljivale, narod je počeo zaboravljati, a pravde ni za lijeka.
Nakon što su utihnuli topovi i prestali fijukati metci pomislio je kao i svi drugi, rat je gotov, imamo mir. Prevario se! Rat je u njegovoj duši i dalje bjesnio, njegovi suborci su i dalje ginuli, a on je bio nemoćan i izgubljen u labirintu surove stvarnosti. Nije mogao pomoći ni njima ni sebi. Postao je strano tijelo na ovoj planeti. Postao je puzzla koja nigdje ne paše. Postao je nitko i ništa. Tako se osjećao. Ni bolest ga nije mimoišla. Teška, željezna kugla autoimune bolesti postala mu je suputnikom. Ipak, u sveopćoj tami koja ga natkriljivala do njega je doprla jedna jedva titrava zraka svjetlosti.
Shvatio je nakon prolivenog mora suza i iščupanih vlasi da je nekome ipak stalo do njega! Bila je to zraka Božje ljubavi koja ga je osnažila i privukla posve k sebi. I kao da je čuo glas „ti si dijete moje ljubljeno, u tebi mi sva milina!“ Tad je znao da za njega ima nade. Shvatio je da se nalazi usred nove bitke koju nipošto ne smije i neće izgubiti. Zbog sebe i zbog svih onih koje je nosio u srcu. Bila je to bitka za život! Još je vodi, nasuprot institucijama koje nemaju dušu, nasuprot javnom mijenju koje ne trpi heroje. Ali, njemu uz bok sada jaše vojska njegovih novih životnih suboraca sa žilavom odlučnošću, s krunicom u ruci i molitvom na usnama. Oni mu s vremena na vrijeme znaju šapnuti, „da, Jozo, ti vodiš bitku za život, to je itekako točno, ali ovo nije bitka samo za tvoj život, ovo je bitka i za naše živote… ovo je bitka za Hrvatsku!“. (Ivica Gašpar)
