Upoznajte našeg Kazu, simpatičnog Kamerunca koji je dom pronašao upravo u Hrvatskoj

Iako je Kazin životni put nerijetko bio popločan trnjem, njegova priča vraća nam vjeru u čovječanstvo

Život piše nevjerojatne priče. Bez obzira na to koliko nam se ponekad činio poprilično predvidljivim i monotonim, nikada ne možemo sa sigurnošću tvrditi što donosi sutra i gdje ćemo, u konačnici, završiti. Jedna takva je i ona Kamerunca Kaze, punog imena Casimir Rodrigue „Choisi“ Nomo Nemi, koji je upravo u našem malom dijelu svemira pronašao svoj dom. Kazo je ogledni primjer one stare uzrečice „preko trnja do zvijezda“, a o čemu je točno riječ, pročitajte u nastavku.

PRIPOVIJEST O DVA BRATA

Njegov hrvatski san započinje još 2003. godine, kada je došao u Zagreb kao dio nogometne momčadi odigrati prijateljsku utakmicu i konkurirati za mjesto u nekom od domaćih nogometnih klubova te spletom okolnosti završava u Kurilovcu na probi kod NK Udarnika. Međutim, kako se ta prilika izjalovila, većina se igrača vratila u Kamerun, osim Kaze i njegova tri suigrača, koji ostaju u Hrvatskoj jer ih je tadašnji menadžer, blago rečeno, prevario i ostavio na cjedilu. Četiri mladića, prebivala su u Velikoj Gorici, a kako su često zalazili u tadašnji restoran „Bambus“ na užinu, upoznali su Marija Oljaču i njegovu obitelj, inače vlasnike spomenutog ugostiteljskog objekta.

Tijekom vremena njihovo je prijateljstvo raslo, a ponukani nezavidnom situacijom u kojoj su se našli Kamerunci, Oljače su im odlučno pritekle u pomoć. Ponajprije su se pošli konzultirati s policijom i pokušali iznaći rješenje kako ih vratiti u rodnu zemlju, međutim ispostavilo se da su njihove vize istekle te da je za njima pokrenuta potraga. Mladići su prebačeni u prihvatni centar Ježevo, ali Oljače nisu odustajale. Očekivano, uslijedila je naočigled beskonačna administrativna trakavica, nadležni organi bili su sumnjičavi oko prevarene četvorke, troškovi povratka dosezali su astronomske razmjere, dok, naposljetku, nije postignut dogovor kako će jednog po jednog slati natrag u središnju Afriku. Oljače su, uz nesebičnu pripomoć majčine strane obitelji Šafranić, kupili prvu avionsku kartu i sve je bilo spremno da njihova priča napokon dobije sretan završetak.

Prvi se u Kamerun trebao vratiti Kazo, ali je na molbu kolege Rafaela, njemu prepustio prvenstvo. Rafin povratak protekao je u najboljem mogućem redu i tada je država teret deportacije ipak odlučila preuzeti na sebe. U drugom krugu, Casimir je ponovno prepustio mjesto kolegi Christianu, ali je potonji u tome prepoznao priliku za bijeg te umjesto Kameruna, odlazi u Pariz, gdje mu se gubi svaki trag. Ovoga puta izigrana, država uskraćuje svu podršku koju je prethodno ponudila te preostali dvojac biva prepušten sudbini u Hrvatskoj. Kako to obično biva, nakon šest mjeseci provedenih u prihvatnom centru, Casimir i Brahim završavaju na ulici, no tu ponovno uskaču Oljače i primaju ih u svoj dom. S vremenom, Brahim odlazi u Legiju stranaca, dok Kazo postaje dijelom obitelji.

– Družili smo se, izlazili, postali smo, praktički, braća. Kazo je radio kod mog djeda Šafranića i pomagao gdjegod stigne, dok jednom zgodom nije upoznao svoju sadašnju suprugu Gordanu iz Nedelišća kod Čakovca. S obzirom na to da je postao dijelom naše obitelji, tražio je od nas odobrenje da se preseli kod nje i pokuša izgraditi zajednički život. Dobio je naš blagoslov, preselio u Nedelišće, gdje se oženio i podigao obitelj. U međuvremenu je dobio dvoje prekrasne djece, kćer Larisu i sina Paola, ispričao nam je Mario Oljača.

PUTOVANJE U SRCE AFRIKE

Od njihovog susreta prošlo je 16 godina, a Oljače i dalje njeguju duboko prijateljstvo i kumstvo s Kazom i njegovom obitelji, štoviše ovoga su ljeta po prvi puta posjetili Kamerun, a uz Nomo Nemije na velikoj im se pustolovini pridružila i obitelj Bendelja.

Ovom nam je prilikom Mario rastumačio podrijetlo imena Kamerun, kako je to njemu onomad objasnio Kazo. Naime, Kamerun je izvedenica od portugalske riječi camarões, što znači kozice, kojih je ondje u izobilju zatekao portugalski istraživač iz 15. stoljeća, Fernando Po. Također, na njihovu sreću ili možda pak nesreću, Oljače i ekipa našli su se u zemlji usred zimskog razdoblja, što znači na ugodnih 25 Celzijevih stupnjeva, no mnogim Kameruncima to je bio znak da pripreme debele jakne i ostalu zimsku opremu.

Dok se dojmovi još sliježu, Mario nam priznaje kako je uživao u svakom trenutku, ali upozorava sve potencijalne turiste i avanturiste, kako će se ondje, bez pratnje nekog od lokalaca i bez znanja francuskog jezika, jako teško snaći. Kako razgovor teče, Mario nam sve više ruši uvriježene predrasude, koje većina svijeta ima prema tom dijelu Afrike te ističe da je nailazio samo na susretljivost i nije osjetio ni trunku opasnosti, iako, priznaje, ona postoji u određenim dijelovima zemlje.

– Život u Kamerunu opisao bih bez stresa, osobno ondje nisam doživio nikakvu nervozu i napetost. Sve je usporeno i nikome se nigdje ne žuri, čak je i vrijeme relativno. Opuštena i ležerna zemlja, ljudi su jednostavno sretni i uživaju u tome što imaju. Kolikogod nerazvijena i siromašna bila, stanovništvo nije gladno što me podsjeća na jednu sliku koju sam vidio u njihovom Nacionalnom muzeju. Na njoj čovjek leži na zemlji, a iza njega je selo i šuma što simbolizira, da čak i ako ništa ne radiš, nećeš biti gladan, jer iza tebe stoji pleme i priroda ti toliko toga pruža. Također, na prste jedne ruke mogu nabrojati koliko sam beskućnika i prosjaka ondje zatekao, objašnjava Mario te ističe kako mu je po povratku ovo iskustvo bio svojevrstan poziv na buđenje, naučilo ga je skromnosti i zahvalnosti na svemu što ima.

– Svakome tko se nađe u mogućnosti, preporučio bih da svakako posjeti jednu od takvih zemalja jer većina nas, nažalost, nije niti svjesna koliko lagodno i dobro živimo. Dostupno nam je izobilje, doslovno, svega što poželimo, a opet smo nesretni i nezadovoljni. Smatram da takvo putovanje može doista promijeniti mnogo u mentalitetu ljudi.

JEDNA SASVIM NESVAKIDAŠNJA PRILIKA

Obitelji su bile smještene u glavnom gradu Yaoundeu, a prepričao nam je i kako je proteklo upoznavanje s Kazinom velikom kamerunskom obitelji: ocem, majkom te trojicom braće i tri sestre.

– Kada smo došli do njih, obitelj je ponajprije iznijela stolce i stolove, gdje smo svi sjeli i krenuo je protokol. Prvo nam je prišao otac kao glava obitelji, on je održao govor, a tome je uslijedila ista stvar s majkom, pa braćom i sestrama. Nakon upoznavanja i pozdravljanja s onima koji su do sada već bili njihovi gosti, razdijelili smo darove. Osobno mi je taj susret bio dosta zanimljiv i drukčiji nego što smo navikli, govori nam Mario te nastavlja priču o prvom susretu Kazinog sina s djedom.

Naime, kada je mali Paolo zagrlio djeda, obuzele su ga emocije i nije mogao zaustaviti suze, ali ni objasniti zašto plače.

– Ono što vele, krv nije voda, a dijete je to očito osjetilo, zaključuje Oljača.

Mario je, također ondje dobio i svoj kamerunski nadimak, što je običaj kod upoznavanja, baš kao što su glavu obitelji Bendelja, Damira, koji je ondje boravio i prije, poznavali pod imenom Atangana. Tako je i on dobio svoje, Esomba, prema tamošnjem povijesnom velikanu.

Valja istaknuti, da ih je u Yaoundeu dočekalo i veliko iznenađenje. Naime, kako su se Kazo i Gordana u Hrvatskoj vjenčali kod matičara, ovdje im se otvorila mogućnost da svoj brak sklope pred Bogom, ali i pred plemenom, a Hrvatima da nazoče obredu predaje moći. To je ujedno povezano s Kazinim obiteljskim nadimkom „Choisi“ što znači prilika, jer je kao srednje dijete označio prekretnicu, da će sve biti u redu s brakom njegovih roditelja. Drugim riječima, kao aktualni poglavica, Kazo je na ceremoniji od oca usvojio još jaču i veću odgovornost nad plemenom Manguissa, što su popratili i brojni tamošnji mediji. Tome je uslijedio i medeni mjesecu u Kribima, gdje su se Nomo Nemijima pridružile Oljače i Bendelje, a riječ je o turističkom gradu na obali Atlantskog oceana koji je, prema Marijevim riječima, dostojan takmac svim zapadnjačkim ljetnim destinacijama.

Da zaključimo, jedno sasvim nasumično dobročinstvo, u konačnici je povezalo dva u potpunosti različita svijeta i izvuklo samo ono najbolje iz njih. Za njima ostaju lijepe uspomene i prijateljstvo koje nadilazi generacije i kontinente, ali i ono najvažnije, vraća nam vjeru u čovječanstvo.

Na ovome mjestu, za sada, završava Kazina priča. On je danas, napokon, ostvario svoj hrvatski san. Podigao je prekrasnu obitelj, postao svoj čovjek i odgaja novu generaciju nogometaša koju, zasigurno znamo, nikada neće ostaviti na cjedilu.

FOTO: Mario Oljača/privatni album